EUGEN KUMIČIĆ (Jenio Sisolski) rodio se 11.1.1850. godine u Brseču, u Istri. Bio je najmlađi od desetero djece oca Tome, veleposjednika i trgovca, ranije pomorca na tuđem trabakulu.Osnovnu pučku školu, normalku, završio je u Brseču, privatno, učeći kod tamošnjeg župnika koji je okupljao hrvatsku djecu i pripremao u početnim znanjima. Tada nije bilo ni državne ni pokrajinske škole. Da bi se mogao upisati u gimnaziju morao je prethodno pred zvaničnim školskim organima u Kastvu polagati završni ispit, nakon čega je stekao pravo upisa u Riječku hrvatsku gimnaziju. U školi je bio izvrstan, a učitelji su osobito hvalili “način i snagu u izricanju”.Nakon završene gimnazije u Rijeci, započeo je studirati medicinu u Pragu, a zatim nastavio povijest, zemljopis i filozofiju u Beču.Radio je na gimnaziji u Splitu i Zadru, gdje se počeo baviti književnim radom. Dvije je godine proveo u Parizu i šest mjeseci u Veneciji, pripremajući profesorski ispit iz francuskog i talijanskog jezika, koje zatim predaje na zagrebačkoj realki (1879.-1883.). Tada se svojevoljno odrekao službe te se posvetio književnom i političkom radu kao Starčevićev sljedbenik. Bio je vođa tzv. “čiste stranke prava”, te njezin potpredsjednik. Niz godina bio je zastupnik u Hrvatskom saboru, gdje se istaknuo kao govornik i protivnik madžaronske politike. Uređivao je pravaške listove “Hrvatska vila” (1882.-1883.) i “Hrvatska” (1887.-1888.), u kojima je tiskao mnoge književne i političke članke.Za Kumičićevo formiranje kao pisca odlučno je prije svega njegovo seljačko podrijetlo, mjesto rođenja, a zatim i pripadnost pravaškom pokretu, koja se ogleda u neprikrivenoj tendencioznosti njegova književnog djela. Zbog eseja “O romanu” koji je napisao pod utjecajem Emila Zole, u svoje doba slovio je kao začetnik naturalizma u hrvatskoj književnosti.Pisao je romane, novele, drame, članke i eseje. Njegovi romani i novele obično se svrstavaju u tri skupine:U prvu skupinu spadaju romani i pripovijetke (Jelkin bosiljak, Začuđeni svatovi, Sirota i dr.) u kojima na pretežno romantičan način opisuje istarske ljude, u prvom redu ribare, pomorce i seljake.Drugoj skupini pripadaju tzv. gradski romani (Olga i Lina, gospođa Sabina) u kojima se naročito primjećuje utjecaj naturalizma.U trećoj su skupini povijesni romani (Urota Zrinsko-Frankopanska i kraljica Lepa).


EUGEN KUMIČIĆ
 
PORTFOLIO

BIBLIOGRAFIJA KUMIČIĆEVIH DJELA

SLUČAJ, novela (1879.)

OLGA I LINA, roman (1881.)

JELKIN BOSILJAK, pripovijest (1881.)

NEOBIČNI LJUDI, pripovijest (1882.)

PRIMORCI, roman (1882.)

O ROMANU, esej (1883.)

ZAČUĐENI SVATOVI, roman (1883.)

IVAN TURGENJEV, esej (1883.)

GOSPOĐA SABINA, roman (1883.)

UBILO GA VINO, pripovijest (1884.)

SIROTA, roman (1885.)

POD PUŠKOM, pripovijest (1886.)

PREKO MORA, pripovijest (1889.)

SAVEZNICE, pripovijest (1889.)

TEODORA, roman (1889.)

OTROVANA SRCA, pripovijest (1890.)

SESTRE, drama (1890.)

OBITELJSKA TAJNA, komedija (1890.)

ZABLUDE NAŠE KRITIKE, esej (1890.)

“BROJ 84 i 85”, pripovijest (1890.)

CRN BOŽIĆ, pripovijest (1890.)

TRI MUČENICE, pripovijest (1890.)

MLADOST-LUDOST, pripovijest (1891.)

UROTA ZRINSKO-FRANKOPANSKA, povijesni roman (1893.)

POBIJELJENI GROBOVI, pripovijest (1896.)

POSLOVI, drama (1898.)

PETAR ZRINSKI I FRAN KRSTO FRANKOPAN I NJIHOVI KLEVETNICI, esej (1899.)

PETAR ZRINSKI, povijesna drama (1900.)

KRALJICA LEPA ILI PROPAST KRALJEVA HRVATSKE KRVI, roman (1902.)